Dokumentirana Jugoslavija

Često razmišljam što će djeca 2070. godine, kada posljednji preživjeli iz vremena Jugoslavije budu tretirani kao neobična atrakcija poput smrti posljednjih veterana Prvoga svjetskog rata u naše vrijeme, misliti o famoznoj Jugoslaviji? Hoće li se i njima činiti tako dalekom, neshvatljivom i apstraktnom kao i nama Austro-Ugarska, ili će ih i dalje mučiti isti ideološki sporovi? Odgovor na to pitanje ovisit će o informacijama kojima će raspolagati, a upravo će izvorni dokumentarni filmovi jamčiti formiranje kvalitetne predodžbe i osjećaja. A tijekom posljednjih godina dokumentarnog stvaralaštva o ex-Yu ne nedostaje.

Politika me u životu uvijek pratila u stopu...

Naravno, na prvome mjestu je tematiziranje političko-društvenih fenomena što rijetko prolazi bez dodatnih društvenih intriga, prepucavanja, (hiper)kritika i zabrana, stoga nas itekako zanimaju reakcije na iste 2070. godine, kada će hologram Maršala vjerojatno doslovno stajati kraj "gledatelja". Prije dvije godine značajnu je buru izazivala dokumentarno-igrana serija Tito Antuna Vrdoljaka, koji su prozivali zbog skupoće, ne bi li uratkom Tito – posljednji svjedoci testamenta ubrzo uzvratio i Lordan Zafranović, optužen pak da Tita predstavlja kroz "žute" naočale, brinući se prvenstveno o njegovu osebujnom privatnom životu, zgodnim ženama i skupim cigarama! Odmak od Tita, ali opet baveći se njegovom opsjednutošću jakom vlašću, napravile su Jugoslavenske tajne službe, uradak koji je otvorio doista osjetljivu temu ponudivši pogled iza uobičajeno vidljive stvarnosti.

Goran Višnjić kao Andrija Hebrang u dokumentarcu svog punca:

U taj već dobro izgrađen kontekst, ovoga tjedna uključuje se i Jugoslavija – država za jedno stoljeće, nastala prema scenariju dugogodišnjeg novinara HRT-a Luke Mitrovića. Kako to obično biva, i iza ovoga serijala krije se dubok spor. Naime, snimljen je još 2007. godine te je pet godina "živio" bunkeriran na HRT-u koji je platio samo snimanje! Unutarnjim borbama i nastavcima nekih propalih bitaka unatoč, riječ je o izrazito modernome uratku, dinamične radnje s popriličnim brojem uglednih sugovornika poput Mihaila Gorbačova, tvorca Perestrojke, Zbigniewa Brzezinskog, američkog geostratega, Giannija De Michelisa, bivšeg talijanskog šefa diplomacije... Posebna prednost Mitrovićeva uratka nalazi se u tome što nije opsjednut jednom ličnošću poput Vrdoljaka i Zafranovića, tvoraca nekih od najvećih ex-Yu filmskih hitova, već se doista dokumentaristički bavi državom koja je određivala sudbine naših života tijekom cijeloga 20. stoljeća, čak i onda kada više nije postojala.

No kako povijest nisu samo politika i ideologija, već cjelinu života čine sve njegove razine – sportovi, glazba, filmovi, odlazak u supermarket, čekanje u redu za kruh, odjeća (...) – tim aspektom stvarnosti pozabavili su se kreativci iz svih ex-Yu republika, a mi ističemo najuzbudljivije.

Fudbal, nogomet i još ponešto

U rijetko je kojoj zemlji uloga sporta bila toliko hiperbolizirana i izražena kao u Jugoslaviji – reprezentacije su trebale predstavljati vrhunski simbol ujedinjavanja, dok je natjecanje klubova odavalo sliku države pune animoziteta. U potonjem je svakako prednjačio nogomet koji je sjajno, u devet dinamičnih epizoda, obrađen u dokumentarcu Fudbal, nogomet i još ponešto. Vidjeti Ivicu Šurjaka kako se žali da je na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine loše igrao te da mu je bilo neizdrživo vruće, nesvakidašnji je užitak. Povrh svega narator je Dragan Nikolić, glumačka legenda od Otpisanih do Tko to tamo pjeva.

Robna kuća – za nekoga sve, za svakog ponešto

Dok hrvatske televizije posebno cijene dokumentarce o političkom aspektu bivše države, srpske su sklonije prikazivanju povijesti svakodnevice. Robna kuća je svakako vrh ponude jer pop-kulturni aspekt života prikazuje dinamičnim i živahnim, kakav doista i jest. Moja omiljena epizoda bavi se Olimpijadom u Sarajevu te otkriva izrazito gostoljubiv grad, ali i sjajne anegdote poput naplaćivanja ćevapa 100 dolara Kirku Douglasu! 

Bijelo dugme

Igor Stoimenov, redatelj koji stoji i iza dva prethodno spomenuta projekta, dokumentaristički je obradio i glazbenog giganta bivše države, Bijelo dugme. Bez obzira na to smatrate li ih čobanima upakiranima u ruho Led Zeppelina ili pak na svadbama veselo cupkate uz Lipe cvatu, Bijelo dugme je ostalo spomenik zemlje u kojoj se stvarala nevjerojatno dobra glazba dodatno tematizirana u dokumentarcima Sretno dijete i Kad Miki kaže da se boji. Sam uradak također je pratilo dosta sporova – od propalih pregovora s HRT-om do prenaglašene uloge Gorana Bregovića, no svejedno se radi o dobroj metodi za upoznavanje ere kojom su vladali stihovi "tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac". 

Cinema Komunisto

Kada se na premijeri dokumentarca pojavi 3.500 ljudi, kao što je doživio uradak Cinema Komunisto, očito nije riječ o bilo kakvom sadržaju. Redateljica Mila Turajlić donijela je sjajan pogled na temu te se nije bavila samim filmovima, već industrijom filma u Jugoslaviji iza koje se krila ideološka premisa, ali i sustavna manipulacija. Kao najveća atrakcija tu je i Aleksandar Leko Konstatinović, Titov osobni kinooperater. Naime, Maršal je godišnje gledao 270 filmova unatoč svim obvezama i putovanjima!

SFRJ za početnike

Bez suviše koketiranja sa složenim znanstvenim spoznajama, SFRJ za početnike igra na kartu koja je većini gledatelja najbliža – osobna sjećanja. U 16 epizoda okupljeno je oko 150 stanovnika bivše Jugoslavije, koji iznose svoja intimna sjećanja, doživljaje i maštanja, pa se dobiva dobar uvid u način života, nade i strahove tadašnjih generacija. Pomalo nostalgično, na trenutke "žuto", ali izrazito informativno i uzbudljivo.

Houston, We Have a Problem

Kada smo već spomenuli "žuto", sljedeće godine će se pojaviti i slovenski dokumentarac Houston, We Have a Problem Žige Virca s prilično hrabrom i nekonvencionalnom tezom, koji za cilj ima proniknuti u manje poznatu tehnološku stranu ex-Yu povijesti. Premda teze nemaju previše uporišta u izvorima, preko 800 tisuća pregleda trailera na YouTubeu dovoljan su razlog za pažnju.