Koko i duhovi

Film koji budi nostalgiju

1 komentar

Piše: Eduard Markešić
19.07.2011.

Film Koko i duhovi ima sve preduvjete da bude pravi domaći kino hit kakav nismo imali godinama. Riječ je o ekranizaciji poznatog romana za djecu autora Ivana Kušana kojeg je s papira na film pretočio piščev sin Daniel Kušan, a sudeći po prvim reakcijama gledatelja čini se da je transformacija iz jednog medija u drugi prošla prilično dobro. Svjedoči tome i pljesak publike tijekom projekcije u pulskoj Areni na Festivalu igranog filma, a ako bude sreće možda svjedočimo rađanju filmskog serijala budući da Kokovih literarnih avantura ima još.

Da se toliko plješće tijekom trajanja nekog filma, nisam čuo još od sredine osamdesetih kada bi akcijski junak rasparao platno danas nepostojećeg kina Zagreb, koje je zamijenio tragični trgovački centar. Možda je to praksa u Areni, taj pljesak tijekom bitne radnje domaćeg filma – meni je svakako nešto novo, nešto što nisam čuo godinama.

Eksperiment-film napravljen na glumačkim probama za film Koko i duhovi:

Na Festivalu igranog filma u Puli posljednji put sam bio, premda sam svake godine u tome gradu, negdje sredinom devedesetih. Slušali smo Zhela, spavali na staroj autobusnoj stranici tik do vrata ispod kojih je strujao neki topli vjetar, i kasnije, ispod prozora policijske postaje. Noći smo provodili u kinu, gledajući filmove, a dane pred nekim hotelom na Verudeli iz kojeg su izlazili filmski glumci; štapići su nam bili jedini obrok tih dana.

Desetak godina ranije, u onim osamdesetima koje ćemo prvo mrziti a kasnije im se pokunjeno vratiti, jer je ipak to bilo naše najljepše doba, čitali smo Koka i sve avanture koje nam je Kušan nudio. Baš kao i kod ranijih generacija – Koko je bio naš junak s kojim smo proživljavali sve dobro i zlo, netko u koga smo se mogli ugledati, uzor. I baš zato, sinoćnju premijeru Koka i duhova u Areni možemo promatrati samo kroz te nostalgične oči, nikako kao objektivni kritičari. Vjerojatno baš kao i velik broj roditelja koji su na film doveli svoje klince, roditelja kojima je kao i meni, Koko bio junak cijelog djetinjstva.

Retro atmosfera i epska glazba

Film je specifičan, i meni drag zbog toga, po priči koja je smještena u osamdesete – nitko od naših junaka nema mobilni uređaj, internet je daleka budućnost, o Fejsu da ne govorimo, a računala da ni ne spominjemo. Prožet je tako retro atmosferom specifičnom za ovo desetljeće, s gomilom detalja koji iskaču u svakome kadru – stara boca Ožujskog, tapiserija na zidu, gondola iz Venecije koja je istovremeno i lampa, a posebno mi je draga ista takva, iz prošlosti izašla i izvrsno odabrana kostimografija.

Foršpan:

Osim kostimografije/scenografije, malo tko neće primijetiti odličnu glazbu Dinka Appelta dostojnu bilo kojeg filma svjetske produkcije, a koja Koku daje istu takvu dimenziju. Naravno, to sve ne bi funkcioniralo da se mladi glumci nisu tako dobro snašli u svojim ulogama. Jasno mi je, nisam nimalo kritičan, no kako bih i mogao biti prema nečemu što me na tako lijep i nježan način, na velikom platnu Arene, vratilo u djetinjstvo. Film je ovo, bilo je to jasno u startu, koji će privući djecu koja za Koka možda još i nisu čula, te njihove roditelje koji su Koka voljeli. I jedni i drugi jednako će uživati.

Komentari

Po čemu se surfa

Vijesti iz B.net-a

Kraj ljeta ne znači i kraj zabave!

Objavljeno: 26.08.2014.

Još nije kasno da postaneš superjunak komunikacije i zabave - superpromocija traje još 6 dana!

novije

slika naslovnice časopisa

Broj 49. Kolovoz 2014.