Soundtrack za moj kadar

Primjer 1: Martin Scorsese

Marty je čovjek od bluesa, i to iznova i iznova dokazuje pjesmama koje bira. Pa čovjek ima i seriju dokumentaraca Martin Scorsese Presents The Blues, tako da ova konstatacija itekako stoji. Naravno, ne staje on samo na tome. Bolna mu je točka irska glazba (i tematika), a posebno je slab na Rolling Stonese, što je opet vidljivo po tome što je snimio i dokumentarac o njima (Shine a Light). Njegovi gangsterski filmovi ne prezaju ni od bluesa, ni od irske glazbe, a o Stonesima da ne pričam. Najsvježiji primjer su The Departed (2006.), a uvodna scena s I'm Shipping Out To Boston Dropkick Murphysa i ona s Gimme Shelter Stonjara već su u analima filma 21. stoljeća.

Otvaranje iz Pokojnih. Malo skraćeno, jer ipak smo konzumerističko društvo.

I foršpan za odlični Shine a Light:

Primjer 2: Jim Jarmusch

Legenda indie filma i vjerojatno jedini čovjek na planetu kojem Toshiba plaća da snimi što god mu puhne. Na njihovu sreću, to se rijetko kad pokaže promašajem. Što se glazbe tiče, Jim voli dobar hip-hop (posebno Wu-Tang Clan), Iggyja Popa, Toma Waitsa i afričku rock-ska scenu. I ima bolji glazbeni ukus od Tarantina. Eto, rekao sam to, sad mogu na strijeljanje. Dva njegova filma pokazuju Jarmuschev ukus za glazbu u najboljem mogućem svjetlu: Slomljeno cvijeće (2005.) i Kava i cigarete (2003.), a posebice ovaj potonji, gdje je manje-više ugostio kremu glazbe, poput Jacka i Meg White, Toma Waitsa, Iggyja Popa, Rze i Gze.

Eto, da ne ispadne da lažem:

Slomljeno cvijeće – da, Jim i Bill Murray se vole. Jako.

Primjer 3: Guy Ritchie

Ovaj mali britanski gangsta wannabe možda i ne snima filmska remek-djela, ali nitko mu ne može osporiti dvije stvari: odličnu montažu i vrhunske soundtrackove. A tu se stvarno nađe svega – od reggaea, britanskog rocka, pa to svjetske elite elektronike. I Madonne. Tko još nije čuo glazbu iz Lopova, ubojica i dvije nabijene puške (1998.) trebao bi to učiniti što prije, a ni Zdrpi i briši i RocknRolla nisu ništa slabiji na glazbenom planu.

Jedna od stilski najboljih scena filma 90-ih:

Primjer 4: Quentin Tarantino / Robert Rodriguez

Zašto njih dvojicu skupa? Jer najbolje funkcioniraju u tandemu, posebice na glazbenom planu. Quentin je malo raznolikiji i, recimo to tako, "blaži", dok Rodriguez ide više na gitare i "žestu". Obojica sklapaju odlične OST-eve za svoje filmove i manje-više koriste isti tip glazbe – underground-izvođače koji su se proslavili tek zahvaljujući njihovim filmovima, poput Tita & Tarantule. Dobro, Tarantino je nešto spretniji u odabiru glazbe, ali još uvijek stojim pri tvrdnji da njih dvojica najbolje funkcioniraju skupa.

Od sumraka do zore – idealan primjer gore navedenog:

Za kraj, intro Reservoir Dogsa možda je najbolji OST nekog Quentinovog filma.